JEDNA GRUBA PESMA PROTIV SVETA ( Kada jezik brani ono što srce više ne može)
Piše: Milan Stanković, prof. Bor Kažu da je psovka ružna stvar. Da kvari jezik, vaspitanje, duh. Da ne priliči. I možda je tako — u salonskim uslovima, na čipkastim stolnjacima sveta gde su osećanja filtrirana, gde se strast smatra bolešću, a spontanost defektom. Ali narod — naš stari, tvrdoglavi, uporan narod — nikada nije živeo sa čipkastim stolnjacima. Živeo je sa vetrovima. Pod udarcima. Pod vlastima koje bi ga se često setile samo kad su im trebale glave za rat ili ruke za porez. I u tom svetu, ogoljenom do kostiju, gde se malo smejalo, a mnogo ćutalo, psovka je bila pesma duše. Krik. Nepristojan, sirov, ali neophodan. Kao rana koja mora da prokrvari da bi se očistila. Jer psovka nije samo reč. Psovka je kratki udar munje protiv nepravde. Ona nije znak slabosti, nego poslednji, očajnički znak ljudske snage. Kad sve drugo zakaže — razum, molba, kucanje na vrata savesti — ostaje psovka. Kao pesnica bačena u lice onima koji su izgubili lice. Nije čudo da su naši preci pso...