Sestra Račed i tihi lapot muškarca: O dubokoj potrebi za uništenjem nepredvidivosti
Postoji jedna mračna, teško uhvatljiva pojava, prisutna od iskona, koja izmiče jednostavnim objašnjenjima. To je potreba nekih žena – onih sa posebnim darom za surovu dominaciju – da sistematski, metodično, ponekad čak i sa primesama sladostrašća, unište muškarca. Ne iz pravde, ne iz nužde, već iz dinamike moći, igre volje, tamne alhemije kontrole. Ta osobina, da budemo jasni, mnogo više "krasi" muškarce, u tome su eksperti, ali postoje, doduše ne tako često, žene, o čemu nam govore filmovi i književna dela, koje su, u tom smislu, jednake muškarcima pa ih ponekad i prevazilaze.
Miloš Forman i Ken Kizi dali su nam jednu od najsugestivnijih studija tog fenomena: sestru Račed u filmu "Let iznad kukavičjeg gnezda". Figura sestre Račed otelotvoruje ledenu sveštenicu reda, upraviteljku sterilne civilizacije, egzekutorku tihog lapota nad buntovnim muškarcem – Mekmarfijem.
Lapot, stari balkanski običaj, predstavlja ritualno žrtvovanje starih i "beskorisnih" članova zajednice. U slučaju sestre Račed, godine nisu uslov; dovoljan je sam znak vitalnosti, prkosa, nepristajanja. Njena potreba da zdrobi Mekmarfija rađa se iz suštinske netrpeljivosti prema životu koji pulsira van kontrole. U njenom svetu, sve mora biti predvidivo, potisnuto, pravilno – a Mekmarfi unosi smeh, haos, eros. Takav impuls mora biti izbrisan.
Sestra Račed pruža Mekmarfiju iluziju slobode. Omogućava mu da se igra, da se suprotstavlja, da naizgled pobeđuje. Svaki njegov pokret, svaki osmeh, svaka reč postaju delići optužnice koja se neizbežno sastavlja. Igra, radost, bunt – sve postaje dokaz protiv njega. Njena osveta ne dolazi u eksploziji besa; oblikuje se polako, kroz surovu doslednost pravila i propisa, kroz hladnu sigurnost postupaka.
Ovde se javlja i filozofska dimenzija koju su predvideli mislioci poput Mišela Fukoa: moć najuspešnije deluje kada je nevidljiva, kada nosi masku brige, zdravlja, discipline. Sestra Račed vlada upravo tom nevidljivom moći, pretvarajući svako pravo na bunt u "simptom" koji mora biti lečen, svaku slobodu u "devijaciju" koju treba korigovati.
U toj dinamici nevidljive agresije živi i duboko ukorenjen kulturni strah: strah od života koji je haotičan, bez ustaljenog reda, neukrotiv. Život koji se ne uklapa u šeme predstavlja pretnju poretku, a svaki impuls koji nosi smeh, eros ili slobodu mora biti ugušen zarad kolektivnog "dobra".
Mekmarfi, taj simpatični odmetnik, pred sobom nema stvarnog protivnika od krvi i mesa, već sistem, hladnu organizaciju moći oličenu u osobi koja savršeno zna da podmuklo mrvi. Njegov "zločin" predstavlja vitalnost, sposobnost da sanja, da se smeje i da voli.
Svaki njegov trenutak prkosa sestra Račed pretvara u dodatni razlog za konačno uništenje. Njen trijumf ne zavisi od spektakularnog poraza, već od tihe kapitulacije protivnika: trenutka kad on prestane da bude ono što jeste.
U poslednjem činu ovog skrivenog lapota, Mekmarfi biva pretvoren u neživo telo – simbol kraja jednog sveta u kojem se još moglo vikati, pevati, zavoleti. Pored pobede sestre Račed ostaje praznina. Pobeda sterilne sile nad duhom života.
Čovek koji misli zapitao bi se u jednom trenutku: šta bi bilo kada bi, recimo, Mekmarfi na neki način pokušao da korumpira sestru Račed? Da li bi ostala imuna na podmićivanje? Da li je reč o fanatizmu u odanosti redu? Moj konačni odgovor je - ne. Znajući istoriju ljudskog roda, mislim da ne postoji osoba tog tipa koja je, koliko god fanatično izgledala, imuna na korupciju, onda kad je u prilici da se njome koristi. Neko manje, a neko više. Ne treba živeti u iluzijama. Ali, reći će neko, ipak postoje nepodmitljivi ljudi. Tačno, ali tu onda na scenu stupa moral i stupa vrlina, kao i izgrađen sistem vrednosti. To su neki drugi ljudi. Za sestru Račed, koja je aparatčik, ove kategorije nisu važne. Dobro je ono što sistem kaže i ono što je korisno. A to znači da bi korupcija mogla da prođe. Samo što Mekmarfiju to ne pada na pamet...
Fridrih Niče je davno upozorio da "gde god se guši život, rađa se volja za ništavilom." Sestra Račed upravo oličava tu volju: volju koja se skriva iza maske brige, koja u ime reda i poretka briše svaki trag spontanosti, slobode i radosti.
Priča o sestri Račed i Mekmarfiju izranja tako kao univerzalna parabola. To je sukob duha i strukture, haosa i kontrole, života i smrti. Ne postoji samo pobeda ili poraz; postoji izbor između života koji plamti, čak i kad je "neuredan" i bolan, i smrti koja dolazi u tihom, hladnom, pravilnom obliku.
I svaki put kad smrt pobedi – makar nosila uniformu i blag osmeh – svet postaje hladnije, pustije mesto.
Коментари
Постави коментар