NEVIDLJIVOST KAO OBLIK MOĆI
Algoritamska kultura i nestajanje kritičkog mišljenja
Nikada ranije čovek nije imao toliko mogućnosti da nešto objavi, iznese svoje mišljenje, podeli istraživanje ili predstavi neku ideju. Internet je, bar u početku, izgledao kao ostvarenje starog liberalnog sna o slobodnom protoku informacija. Svako je mogao da postane autor, izdavač i, u izvesnom smislu, sopstveni urednik. Ipak, tehnološka demokratizacija izražavanja donela je i jedan neočekivan paradoks: mogućnost objavljivanja gotovo je univerzalizovana, dok je mogućnost da objavljeno zaista dopre do publike postala privilegija. Sadržaja je sve više, a pažnja ostaje ograničena. Između autora i čitaoca pojavio se novi posrednik, mnogo moćniji nego što se na prvi pogled čini.
Nekada su tu ulogu, sa svim svojim ograničenjima, imali urednici, izdavači, kritičari, novinske redakcije i kulturne institucije. Njihovi kriterijumi mogli su biti sporni, izbori ideološki obojeni, a moć isključivanja veoma velika. Ipak, znalo se ko bira, ko odbija, ko daje prostor i ko ga uskraćuje. U digitalnoj kulturi taj posao sve više preuzimaju algoritmi. O njihovim odlukama saznajemo posredno, kroz položaj koji neki sadržaj zauzima u rezultatima pretrage, broj pregleda, preporuke ili izostanak bilo kakvog odziva. Uredničku odluku zamenjuje tehnički postupak, a sud o vrednosti sadržaja algoritamska procena relevantnosti.
Google je možda najprepoznatljiviji primer takvog posredovanja. Njegova pretraživačka mašina predstavlja se kao instrument koji korisniku pomaže da pronađe ono što traži. Međutim, između postojanja nekog sadržaja na internetu i pojavljivanja u rezultatima pretrage nalazi se čitav sistem procena. Stranica može biti dostupna, može je posetiti Googleov robot, a da ona ipak ostane izvan indeksa. Druga može biti indeksirana, ali smeštena toliko daleko od prvih rezultata da će do nje stići tek poneki naročito uporan čitalac. Tehnički gledano, sadržaj postoji. U društvenom životu interneta, on može biti gotovo nevidljiv.
Naravno, svaki slučaj neindeksiranja ima svoje tehničke i sadržinske razloge. Pretraživači procenjuju originalnost i kvalitet sadržaja, tehničku ispravnost stranice, njenu povezanost sa drugim izvorima, autoritet domena i čitav niz drugih signala. Ipak, kada nekoliko tehnoloških kompanija posreduje u najvećem delu našeg pristupa informacijama, njihovi kriterijumi postaju pitanje od šireg društvenog značaja. Više nije reč samo o načinu na koji pronalazimo podatke, već i o tome kako se oblikuje javni prostor u kojem ideje dobijaju ili gube svoju publiku.
Algoritam, ma koliko bio tehnički sofisticiran, nije isto što i neutralnost. Iza njega stoje ljudske odluke, poslovni interesi, izabrani kriterijumi i predstave o tome šta je važno. Svaka selekcija podrazumeva određenu hijerarhiju vrednosti. Ono što sistem prepoznaje kao popularno, često citirano, dobro povezano ili autoritativno lakše dobija dodatnu vidljivost. Tako se već vidljivo umnožava, dok sadržaji koji tek treba da pronađu svoju publiku ostaju u nepovoljnijem položaju. Popularnost govori o rasprostranjenosti neke pojave, dok njena intelektualna vrednost zahteva drugačiju procenu. Učestalost pominjanja ne garantuje istinitost, kao što ni broj pregleda ne govori mnogo o značaju neke ideje. Pa ipak, u digitalnom okruženju upravo takvi pokazatelji sve više učestvuju u određivanju onoga što će biti prepoznato kao važno.
Identitetska pitanja ili socijalna nejednakost
Ovo pitanje dobija dodatnu dimenziju kada se posmatra u širem kontekstu savremene kulture. Poslednjih decenija javni diskurs sve više zaokupljaju pitanja identiteta, reprezentacije, jezičke korektnosti i simboličkog priznanja. Mnoga od tih pitanja imaju stvarnu društvenu težinu. Međutim, problem nastaje kada ona postanu dominantni okvir društvene kritike, potiskujući teme koje zadiru u samu strukturu društvene moći: rastuću ekonomsku nejednakost, koncentraciju kapitala, nesigurnost rada, dostupnost obrazovanja i sve dublji jaz između onih koji raspolažu resursima i onih koji od njih zavise.
U toj promeni težišta krije se jedna neobična zamena. Društvo može postati izuzetno osetljivo na jezik kojim se govori o različitim identitetima, a istovremeno ostati gotovo ravnodušno prema materijalnim uslovima u kojima ljudi žive. Simbolička uključenost postaje vidljiv dokaz društvenog napretka, dok se ekonomska isključenost produbljuje. Politika korektnosti, kada preraste u samodovoljnu ideologiju, može poslužiti kao svojevrsna zavesa iza koje se nastavlja reprodukcija starih odnosa moći. Promena jezika i javnog predstavljanja tada poprima razmere društvenog preobražaja, iako se u raspodeli bogatstva, mogućnosti i uticaja malo toga menja.
U tome se može prepoznati jedna od slabosti savremenog levog odnosno levičarskog mišljenja. Njegova istorijska snaga proizlazila je iz sposobnosti da prepozna materijalne uzroke društvene nepravde, da govori o klasnim razlikama, eksploataciji i koncentraciji ekonomske moći. Danas se, međutim, značajan deo levog diskursa iscrpljuje u simboličkim i jezičkim raspravama. Ponekad se čini da je važnije kako ćemo nešto nazvati nego kakve posledice ta pojava ima po život ljudi. Ume se veoma precizno analizirati neprimerena reč, dok sistem koji milione ljudi ostavlja u ekonomskoj nesigurnosti ostaje daleko manje zanimljiv predmet kritike. Takva promena težišta, bez obzira na dobre namere njenih zagovornika, pogoduje i onima koji bi najmanje želeli da se razgovor vrati na pitanja raspodele bogatstva i društvene moći.
Kritika vokizma, politike identiteta i ideologije korektnosti zbog toga sama po sebi ne predstavlja konzervativnu poziciju. Ona može proisteći iz liberalne, socijalne ili leve tradicije, iz uverenja da sloboda pojedinca i jednakost ljudskog dostojanstva podrazumevaju i stvarne životne mogućnosti. Problem je u tome što se savremeni ideološki sukobi sve češće organizuju tako da svako odstupanje od dominantnog kulturnog obrasca biva unapred svrstano u suprotni tabor. Kritika vokizma postaje dokaz konzervativizma, a insistiranje na socijalnoj pravdi često se podrazumeva kao saglasnost sa čitavim paketom kulturnih i identitetskih stavova. Tako se različite tradicije mišljenja svode na dve unapred pripremljene opcije. Složeniji stavovi ostaju bez svog mesta u javnoj raspravi, jer zahtevaju nešto što savremena ideološka scena sve teže podnosi: samostalno mišljenje.
Kritička kultura trebalo bi da počiva najviše na toj intelektualnoj samostalnosti. Njena suština jeste sposobnost da se istovremeno preispituju različiti oblici moći, pa i oni koji se predstavljaju kao nosioci progresa. Čim neka ideja dobije status nedodirljive vrednosti, ona prestaje da bude predmet mišljenja i postaje njegov okvir. Kritika tada sve manje istražuje stvarnost, a sve više čuva granice prihvatljivog govora.
Autoritet vladajućeg diskursa
U takvoj kulturnoj klimi valja pažljivije posmatrati i ulogu algoritama. Teško je zamisliti da negde postoji grupa ljudi koja svakodnevno odlučuje koje će filozofske, književne ili društvene tekstove ukloniti iz javnog prostora. Stvar je mnogo suptilnija. Kriterijumi vidljivosti mogu postepeno stvarati kulturnu hijerarhiju u kojoj se određene vrste sadržaja lakše prepoznaju, umnožavaju i preporučuju, dok drugi ostaju na periferiji. Diskurs koji već ima podršku dominantnih medija, institucija i mreža uticaja lakše stiče novu publiku. Njegova prisutnost raste, a već stečeni autoritet postaje prednost u svakom narednom krugu vidljivosti. Nasuprot tome, originalna i kritička misao, naročito kada se ne uklapa u prepoznatljive obrasce digitalne popularnosti, mora da savlada mnogo više prepreka.
Zbog toga se neminovno otvara i pitanje same prirode sadržaja koji algoritamski sistemi favorizuju. U potrazi za relevantnošću i korisničkom pažnjom, oni često daju prednost kratkim, lako prepoznatljivim i brzo potrošivim porukama. Kakvu šansu u takvom okruženju ima esej koji zahteva vreme, koncentraciju i izvesno predznanje? Gde se nalazi tekst koji se ne oslanja na dnevnu političku aktuelnost, već pokušava da jedan fenomen sagleda u širem filozofskom i kulturnom kontekstu? Esejistička misao počiva na nijansama, digresijama, povezivanju udaljenih pojava i postepenom izvođenju zaključaka. Digitalna ekonomija pažnje, nasuprot tome, nagrađuje brzinu reakcije, učestalost i neposrednu prepoznatljivost. Između te dve logike nastaje sukob čije posledice po budućnost javne kulture tek treba sagledati.
Moć se danas sve više ispoljava kroz raspoređivanje pažnje, kroz izbor onoga što će se pojaviti na ekranu i onoga što će ostati zatrpano među milionima drugih stranica. Moguće je slobodno napisati knjigu, objaviti esej ili izneti nepopularnu tezu, ali njihov domet u velikoj meri zavisi od sistema koji određuju šta će publika videti. Tako se odlučivanje o vidljivosti pretvara u jedan od najvažnijih oblika savremene moći. Ono deluje tiho, bez dramatičnih zabrana i javnih sukoba, ali sa dalekosežnim posledicama po kulturni život.
Nekada je javna cenzura imala prepoznatljivo lice. Bila je to zabranjena knjiga, precrtan pasus, ukinuta emisija ili odluka urednika da neki tekst ne objavi. Danas se pitanje cenzure pojavljuje i u drugačijem obliku: tekst može ostati dostupan, a da gotovo niko ne sazna za njegovo postojanje. Umesto zabrane nastupa - selekcija, umesto uklanjanja - potiskivanje, umesto nametnutog ćutanja - gotovo neprimetna nevidljivost. Takav oblik moći posebno je delotvoran zato što se teško prepoznaje i još teže osporava. Učinci često izgledaju kao prirodan rezultat tržišta pažnje, korisničkih navika ili tehničke procene.
Da se izgovoreno i čuje
Zato se pitanje slobode izražavanja u digitalnom dobu mora sagledati šire od same mogućnosti objavljivanja. Demokratski javni prostor podrazumeva da različite ideje mogu stići do čitalaca, suočiti se sa kritikom i učestvovati u oblikovanju zajedničkog iskustva. Kada nekoliko tehnoloških kompanija postane glavni posrednik u tom procesu, njihova uloga daleko prevazilazi poslovnu sferu. One, htele to ili ne, učestvuju u oblikovanju kulturne i intelektualne mape savremenog sveta. Algoritmi posredno utiču na to koje će teme dobiti javnu pažnju, koje će se ideje dalje širiti, a koje će ostati zatvorene u malim krugovima svojih autora i čitalaca.
Svet u kojem svi mogu da objavljuju, ali samo neki mogu da dopru do publike, stvorio je novu vrstu nejednakosti. Ona se više ne tiče samo pristupa informacijama, već i mogućnosti da se učestvuje u javnom mišljenju. Sloboda govora dobija pun smisao tek kada postoji i stvarna mogućnost da se izgovoreno i čuje. U suprotnom, demokratija izražavanja ostaje formalno ostvarena, dok se moć odlučivanja o tome čiji će glas postati deo javne svesti koncentriše u rukama malog broja posrednika.
Možda je to najvažniji paradoks digitalnog doba: nikada nije bilo lakše govoriti, ali u isto vreme - nikada važnije pitanje nije bilo ko ima moć da odluči šta će se čuti.
Коментари
Постави коментар