KNJIŽEVNOTEORIJSKA ANALIZA Franc Kafka je jedan od ključnih autora modernizma, a "Proces" (1925) predstavlja njegovo najpoznatije delo, koje kroz hermetičnu, simboličnu i nadrealnu narativnu strukturu otelovljuje egzistencijalnu teskobu i krizu identiteta pojedinca suočenog sa apsurdnim i nedokučivim sistemima moći. Roman se može analizirati iz različitih književnoteorijskih perspektiva, uključujući egzistencijalizam, strukturalizam, poststrukturalizam, psihoanalitičku i sociološku kritiku. Egzistencijalistička interpretacija Iz egzistencijalističke perspektive, "Proces" je priča o apsurdnoj i neshvatljivoj krivici koja progoni glavnog junaka, Jozefa K. Njegov život se menja kada saznaje da je optužen, ali mu nikada nije objašnjeno zašto. Kafka ovde anticipira ključne ideje egzistencijalističke filozofije koje će kasnije razviti Sartr i Kami, posebno ideju apsurdnog postojanja. Jozef K. pokušava da pronađe racionalno objašnjenje u svetu u kojem racionaln...
U svakom postupku odlučivanja — bilo da se odvija u preduzeću, u okviru porodice, ili u nekoj formalnijoj instituciji — postoji elementarna obaveza: oni koji odlučuju moraju biti temeljno i pravovremeno upoznati sa svim relevantnim činjenicama. Ne samo iz formalnih razloga, već zato što su ljudske sudbine previše krhke da bi zavisile od nečijeg neznanja, brzopletosti ili, još gore, predrasuda. U praksi se, međutim, često dešava upravo suprotno. Oni koji odlučuju dobiju materijale dan ranije, uoči sastanka, ročišta ili sednice, na kojoj treba da zaključe šta je istina, a šta nije. U takvim okolnostima, o kakvoj se istini uopšte može govoriti? Još je opasnije kada optužbe deluju uverljivo samo zato što su podržane nekom internom hijerarhijom ili društvenim autoritetom. A da li se iko tada zapita: šta ako je sve to neodrživo, ne samo logički, već i pravno? Šta ako je nečija reč teža samo zato što se nalazi na „pravoj“ poziciji? Šta ako je optužba rezultat ličnih netrpeljivosti...
Габи Новак је отишла тихо, онако како је живела – без буке, али са достојанством које је пратило сваки њен тон. У 89. години, два месеца после смрти сина Матије, завршила се једна од најлепших музичких прича нашег простора. Дуже од четрдесет година била је супруга Арсена Дедића, једног од највећих кантаутора које је Југославија имала. Њихова заједничка биографија, уплетена у стихове, ноте и непролазне емоције, била је у исто време брачна и уметничка заједница. Заједно су градили музички космос који је далеко превазишао време и простор. Њен глас и интерпретација остали су уписани у памћење генерација. Песме попут Вино и гитаре, Памтим само срећне дане или Он ме воли на свој начин биле су хитови и мале животне исповести, свака испевана с мрвицом туге, шапатом сетног сећања, али и светлуцањем радости коју само песма може донети. Осим што је била велика звезда и вишеструко награђивана певачица заб...
Коментари
Постави коментар