KNJIŽEVNOTEORIJSKA ANALIZA Franc Kafka je jedan od ključnih autora modernizma, a "Proces" (1925) predstavlja njegovo najpoznatije delo, koje kroz hermetičnu, simboličnu i nadrealnu narativnu strukturu otelovljuje egzistencijalnu teskobu i krizu identiteta pojedinca suočenog sa apsurdnim i nedokučivim sistemima moći. Roman se može analizirati iz različitih književnoteorijskih perspektiva, uključujući egzistencijalizam, strukturalizam, poststrukturalizam, psihoanalitičku i sociološku kritiku. Egzistencijalistička interpretacija Iz egzistencijalističke perspektive, "Proces" je priča o apsurdnoj i neshvatljivoj krivici koja progoni glavnog junaka, Jozefa K. Njegov život se menja kada saznaje da je optužen, ali mu nikada nije objašnjeno zašto. Kafka ovde anticipira ključne ideje egzistencijalističke filozofije koje će kasnije razviti Sartr i Kami, posebno ideju apsurdnog postojanja. Jozef K. pokušava da pronađe racionalno objašnjenje u svetu u kojem racionaln...
U svakom postupku odlučivanja — bilo da se odvija u preduzeću, u okviru porodice, ili u nekoj formalnijoj instituciji — postoji elementarna obaveza: oni koji odlučuju moraju biti temeljno i pravovremeno upoznati sa svim relevantnim činjenicama. Ne samo iz formalnih razloga, već zato što su ljudske sudbine previše krhke da bi zavisile od nečijeg neznanja, brzopletosti ili, još gore, predrasuda. U praksi se, međutim, često dešava upravo suprotno. Oni koji odlučuju dobiju materijale dan ranije, uoči sastanka, ročišta ili sednice, na kojoj treba da zaključe šta je istina, a šta nije. U takvim okolnostima, o kakvoj se istini uopšte može govoriti? Još je opasnije kada optužbe deluju uverljivo samo zato što su podržane nekom internom hijerarhijom ili društvenim autoritetom. A da li se iko tada zapita: šta ako je sve to neodrživo, ne samo logički, već i pravno? Šta ako je nečija reč teža samo zato što se nalazi na „pravoj“ poziciji? Šta ako je optužba rezultat ličnih netrpeljivosti...
Sročio: Milan Stanković Postoje istine koje niko ne voli da čuje, ali koje ne prestaju da deluju samo zato što su potisnute. Jedna od njih je ova: Žena ne bira muškarca koji je “dobar”. Bira onog pored koga se nešto u njoj pokrene. Onog koji obavezuje. Možete joj pričati o vrednostima, jednakosti, finim manirima i zdravoj komunikaciji. Možete je pitati zašto ne izabere nekog pristojnog, obrazovanog, stabilnog. Ona će možda slegnuti ramenima i reći: "Ne znam. Jednostavno me privukao." Ali psiha zna. Njeno telo zna. Njeno nesvesno zna. Jer žena ne bira životopis, već energiju. Ne bira obećanje, već impuls. A impuls ne ide za dobrotom, već za snom o moći. I. Moć i novac: prva vrata Nema potrebe za lažnim idealizmom: novac privlači, ali ne zbog toga što je žena "sponzoruša", već zato što novac govori najglasnije na jeziku hijerarhije. On nije samo materijalno – i znači: uticaj odlučnost kontrolu nad svetom Muškarac sa moći (pravom, ne imaginarnom) emituje si...
Коментари
Постави коментар