ŠATOR IZ KOKOŠINJCA, VISKI I ROKENROL
Letovanja osamdesetih nisu ličila na ova današnja — bez Instagrama, bez air conditiona, bez gluten free pizze. Bio si srećan ako imaš šator i dušek koji ne ispušta vazduh. A ja sam imao šator. I to kakav!
Bio je to moj prvi odlazak na kampovanje, u Platamon, grčki gradić u blizini planine Olimp. I sve je bilo veliko: sunce, more, talasi, ambicije. Samo je moj šator bio mali. Tačnije – prilično neobičan. Neki stari, poderani primerak iz porodične arhive, verovatno poslednji put korišćen tokom neke od bitaka u Drugom svetskom ratu, lepljiv, i sa tragovima nečega što je mirisalo na živinu i perje. Možda je nekad i bio deo kokošinjca. Uz to, nisam imao vreću za spavanje, pa sam poneo dušek na naduvavanje i jedno ćebe – sirotinjski, ali dostojanstveno. Umesto ranca, nosio sam putnu torbu, umesto letnjih espadrila, cipele za ranu jesen.
Nas četvorica – trojica studenata i ja, još uvek srednjoškolac, krenuli smo vozom, s entuzijazmom mnogo većim od prtljaga. Sanjali smo tada pravi jugoslovenski san o nezaboravnim avanturama i neprolaznim ljubavima u kolevci evropske civilizacije i Afroditinoj postojbini: Goran, gitarista sa umetničkim bolom u pogledu, Maksa – takođe idealista, ali i šmeker sa stilom, Moma – neodoljivo smušen, i ja – pubertetlija na pragu svega.
Goran je poneo gitaru. Maksa je predložio da i on ponese jednu, „da popunjava zvuk“, kako je rekao, ali smo brzo zaključili da nećemo orkestar i javne koncerte nego zabavu i letovanje. Znalo se – gde je makar jedna gitara, tu su i devojke. I jesu došle. Upoznali smo nekoliko njih, čak su Goran i Maksa s nekima išli i na izlete. Ali ništa konkretno se nije desilo. Možda zato što su Goran i Maksa pevali tužne pesme, balade i tugovanke o potonulim lađama i bolnim ljubavnim rastancima, kao da pevaju na parastosu izgubljenim ljubavima. Gledali bi oni tako pevajući te ljupke cure, kroz pramenove kose, sa beskrajno žalostivim izrazom lica, kao da ih pritiskaju brojne gorčine, svetske patnje i jaki bolovi zbog loše probave. Devojke bi klimale glavom, kiselo se osmehivale i potom – iščezavale. Naravno, svako nađe mehanizam odbrane za neuspeh, pa tako su i oni obrtali stvar: nisu krive tužbalice, već to što te devojke nisu posedovale dubinu da shvate večne i vanvremenske nesrećne poruke. Odnosno, kako bi se to filozofskim rečnikom kazalo: nisu bile u trendu tada popularnog antropološkog pesimizma. Inače, da jesu, svakako bismo Moma i ja prespavali negde van šatora.
Ja sam učio. Posmatrao. I pokušavao da izgledam starije nego što jesam. Jednom sam u kampu upoznao jednog Beograđanina. Bio je stariji, ozbiljniji, i pričao je o viskiju. To mi je ličilo na priču o stripu ili zabavnoj literaturi. Naravno da sam se odmah pravio važan. Rekao sam da i ja često pijem viski. Ne pominjući da se moj dosadašnji alkoholni spektar završavao na radenskoj s limunom.
Pozvao sam ga da dođe kod nas pored šatora i ponese tu čuvenu flašu. Došao je. Seo među nas, poput ambasadora Džonija Vokera, i ponudio mi prvi gutljaj. Ja sam, naravno, da impresioniram, navrnuo – muški, ozbiljno, odlučno.
I – zagrcnuo se. Kašalj. Gušenje. Suze. Umalo nisam riknuo u pokušaju da izgledam kao iskusni konzument dobre kapljice. Smeh trojice drugova bio je gromoglasan. Goran je, zacenjujući se, rekao:
„E moj Mićo, ipak to nije kisela voda.“
Pored kampa bio je disko klub. Disko kugla, Abba, Boney M, One Way Tiket, Bee Gees, Santa Esmeralda i poneki Elvis. Bilo je i rokenrola za igračke sladokusce. Išli smo redovno, a Maksa je plesao kao u školi salse. Imao je pokret, stil, nešto latino u kolenima. Moma – nije. Kad je krenuo rokenrol, izgledao je kao da su mu se svi zglobovi pobunili istovremeno. Crtani film o automatizovanim i nespretnim vanzemaljcima koje pokreće nedovoljno vešta ruka. Gledao je Maksu u noge i pokušavao da ga imitira. Ali, što je Maksa bio bolji, to je Moma bio – luđi. Njegovi pokreti nisu ličili na ples. Više su ličili na pokušaj mašine da popravi samu sebe.
Goran i ja smo posmatrali sa strane i počeli da se smejemo. I nismo mogli da stanemo. Publika se okrenula. Gledali su ih kao u filmu – Maksa igra, a Moma, kao hipnotisan i strogo zagledan u Maksine noge, pokušava da ga stigne, pet sekundi kasnije. Stanlio i Olio, disko verzija burleske. Ili neka karikaturalna verzija "Aske i vuka" u kojoj je Moma, naravno, bio vuk.
Posle Platamona, nas trojica – bez Gorana, koji se vratio – otišli smo u Atinu. Oni zbog Partenona, ja zbog bioskopa. Moj pravi doživljaj bio je prvi odlazak u bioskop s oznakom „samo za odrasle“. Ispred bioskopa sam se i slikao – dokaz za društvo. Nema Instagrama, ali ima fotografija.
Kad danas pomislim na to leto, ne sećam se ni temperature mora, ni kog dana smo došli. Sećam se šatora koji je šuštao noću, možda i sa namerom da negde poleti, jer se osećao neugodno u društvu ostalih šatora. Sećam se gorčine viskija i stida zbog poraza. Sećam se Mominih kolena koja nikad nisu našla ritam.
I sećam se kako smo, uprkos svemu, bili srećni. Jer smo bili mladi, zajedno, i jer je sve još bilo moguće.
Čak i da šator iz kokošinjca bude dom.
Коментари
Постави коментар